straycat

Zadnjih mjeseci vise uzivam u ne-umjetnickom drustvu. Sjednem s njima, i smijem se, samo se smijem! Ne citam vise Nicea odavno, niti obilazim galerije. Zaobilazim strucnu literaturu i citam knjige od kojih glava ne boli. Ne pusim. Ali zato zvacem te nikotinske zvake od kojih me celjust boli na kraju dana. Kad me opali nervoza zaboli me i vrat bogami!. Hranim se ili zdravo ili nikako. Idem u teretanu svaki dan, osim onim danima kad se gusim u svom angstu kad me ni sam vrag ne bi istjerao iz kreveta.

Danas se nisam ni otusirala. Cijeli dan sam lezala u krevetu. Macka me obilazi po cijeli dan i gura mi svog omiljenog misha pod nos. Na kraju dana je odustala i sklupcala se pod moje noge. Kad idem svakih 15 minuta na wc da olaksam svoju nervozu, gleda me jednim otvorenim okom.

On se danas seta nizvodno od mog prisvojenog proslog grada, gdje sam kidala meso sa stopala ostrim kamenjem, bas iznad noznog palca. Imam tu ratnu uspomenu da je gledam dok mi se koza ne pretvori u koru od bureka. A on veli da voli moja stopala i moje nozne prste koje uvijek skrivam od drugih, postidjena od svoje genetske ostavstine. Danas sam ga opet ostavljala bezbroj puta. Ja to cesto radim. A volim ga k'o ove moje od cijeg sam kruha i vode nastala.